Dok antitela plešu na vetru izbezumljenog sokaka, drhtim na pomisao sopstvenog dvorišta.

Aljkava baterija modernog telefona fiksa poslednji atom. Kraj blještavih izloga mračne siluete grabe tkaninu.
Daleko od svoje planine dohvatili se slanine. Posne. Dok prose motajući užad za vrat. Kakav rat! Kakav brat!
Genetski makro organizmi u ljušturi koja zakloni srca! E, do kurca!
Obezglavljena rutina pokisle teladi! Van štale, van šale!
Bez meraklijskog akcenta! Čudnog li čuda prepunog bluda! Jeftino meso nasuprot preskupog zejtina! Ta rutina! Ta vrlina! Bez mozga a punog novčanika
Pomodrele guzice i nevidljive uzice! Hleb na parče a pasulj na tavče. Vrlina bez vitamina. Nepotrebni su. Telad u tor stvaraju razdor! Otrov je to. Otrov! Koji uništi prirodu neprirodnim glasom i stasom!

Коментари

Популарни постови са овог блога