Krv Anarhiste sa Ulice

Putovao sam busom
autoputem E-75
Dok pevah u sebi 'Hodaj'
Ekatarine Velike,
dečak je jedan zaspao
na ramenu svog oca
Da li je usnio slobodu,
bezbedno spustivši
obraz na očevo rame?
Možda je usnio...
ljubav sa kojom pleše
nakon 15 minuta tišine
za one ispod
betona i prašine?
'Mislim na ruke'
šapnu mi Milan...
...nakon nepregledne
kolone hodača
što jesu meta
silueta auto škola,
korumpiranih
Jedno rame uli
sigurnost i oduva
'Modro i Zeleno',
baš kako zamisli
'U naručju vremena'
kombajna što kosi
pšenicu na betonu,
trenutak je doneo
miran san i veru
Dečak je snio na
ramenu oca svog,
a, ja, zamišljam
dodir obraza mojih
'Hodaj! Hodaj!'
Krvi moja!
Nema unatrag!
Pametno dete,
čudo planete,
ima stas da
podigne glas:
To sam JA!
Ovo je zemlja moja!
JA sam krv
anarhiste sa ulice!
Gary Bramil 17/1/25.

Коментари

Популарни постови са овог блога