Ljubav u doba straha 'Ti spavaš kraj ploča dok mraz ujeda obraze?' Spavam. I sanjam pesmu, moju. 'Ti miluješ pse, dodiruješ sne rukama prljavim!' Milujem. Dodirujem rukom levom što je srcu bliža. 'Ti bi da grliš dok na kiši plešeš i tako se zaneseš!?' Igram, korake ne brojim, no, se znojim na minusu. 'Ti bi da ljubiš krv što tvoja jeste, ti varaš neveste notama na jeziku!' Moj papir trpi sve, pa, i moje sne, sve te pesme. A, vi ste? Ko? Šaka jada što iznenada virtualno polemiše dok ignoriše ljubav ankcioznu? Niste ni za prozu dok vas poezija časti šaputajući i plivajući ka vama, slepima, na ljubav, na emocije. A, vi ste? Ko? Kapiram! Gliste! Šaka jada što iznenada virtualno polemiše dok ignoriše ljubav ankcioznu? Niste ni za prozu dok vas poezija časti šaputajući i plivajući ka vama, slepima, na ljubav, na emocije, ankcioznih. Gary Bramil 24/11/25.