Anamarija
Tada je Švrća
predškolac bio,
voleo je Jelenu,
to nije ni krio
No, nešto je
Švrći ukralo oči,
što su maleno srce
probudile osmehom
Dok je sneg
vejao po ekranu,
Švrća je prestao
disati, zaledivši se,
ukopavši u mesto
Jedan labud
sa očima andjela
doneo je leto
osmehom što greje
I Švrća bi zbunjen:
Zar drvena kutija
lampama može
osvetleti tamu
i dnevnu sobu,
samu?
Anamarija.
Anamarija.
Švrća ne zaspa
te noći ni tren
Anamarija.
Anamarija.
Kakav je to
san snen?
To leto je dugo
spavalo kod
Švrće, u mislima,
nakon decenija sto
Anamarija.
Anamarija.
Oči tvoje
bejahu moje
Anamarija,
moja duša
sada je starija
Anamarija, ti jesi
detinjstva pejzaš
što u magli nije,
zbog tebe, znaš?
Anamarija.
Anamarija.
Život jeste
prokleta avlija
Anamarija.
Gary Bramil 19/6/25.

Коментари
Постави коментар