Hladno je čim sunce zadje

Hladno je čim 
sunce zadje, 
bez osmeha,
da me snadje

Hladno je čim 
sunce zadje, 
preminuli list iza
drveta smrt nadje

I niko ni da naidje. 

Hladno je čim 
sunce zadje,
tada oblak sivi
sa mnom zaživi

A, nje nigde. 
Blizu. Na analizu. 

Hladno je čim 
zadje sunce, 
tu kod Unce
stub počiva

Jedino zid
razdvaja, 
od ustiju
odvaja, stih

Zarad mira
vetar servira
jesen, u punoj
pomračini silueta

Ni zvuk potpetica. 
Ništa sem transfera
emocija uzaludnog
maltretiranja duše

Hladno je čim 
sunce zadje, 
poluostrva 
pokajnika

Nedostojna rutina
omalovažavanja
tako upornih reči, 
vokabularom distance

Tužila je ljubav
očekujući odštetu
povredjene časti, 
prljavštine svoje

No, tu se ne doje
deca, tu nema ni
meseca, u svojoj
lepoti tamnice 

On usamljen sija! 
Mada, ne prija
metlama u akciji
otelotvorenog zla

Sunce se odmori, 
u medjusmeni
vredno beše, 
a, to, baš ne paše

.. prepolovljenom, 
nikad ponovljenom, 
poljupcu sokaka 
naizgled iskrenih

Dok ne zaplešu
oni se mrze, pljuju, 
ti vladaoci svetlosti
poljana ruiniranih

Dehidriranih. 

Čudno. 
Oko budno
ne primeti
razliku... 

Jer, sjaj je sjaj, 
a, kraj je kraj. 

Do novog rodjenja
neprilagodjena
zaši usta i prevrnu oči

No, ten kose, 
na vetru, stvori
pesmu u etru
radija uma

Velika je to suma
proklizalog pločnika. 
Jednostavna cena
sveopšte kulture...

Akupunkture obraza.

Gary Bramil 27/10/26.

Коментари

Популарни постови са овог блога